Prva pričest u Ečki

Dana 20. svibnja/maja 2018 je bio blagdan prve svete pričesti u Ečki, divnom i tajanstvenom selu s dugom katoličkom tradicijom – u kojem u slozi žive marljivi ljudi različitih naroda i različitih vjera, ipak takoreći svi kršćani. Crkvu, koja je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, je dao sagraditi grof i general Sigismund Lazar 1864. Katolike njemačke narodnosti je komunistička vlast protjerala poslije rata u logore, gdje su zbog glada, zlostavljanja i mraza mnogi, naročito nevina djeca i stariji ljudi, umrli. Za te zločine do sada nitko nije odgovarao. Zbog svih tih neugodnih okolnosti je broj katolika spao na neznatnu manjinu uz veličanstvenu crkvu, koja vapi za popravkom. Zbog siromaštva te pomanjkanja posla i pristojne zarade se ljudi iseljavaju.

Zato je toliko veći događaj bio blagdan prve pričesti, koji se je poklopio sa blagdanom Duhova.

Nakon svečanog ulaska uslijedila je sveta misa. Troje djece: Kristjan, Anđela i Zoli su prviputa pristupili svetoj pričesti i lijepo recitirali prigodnu pjesmu. Uz njih su bili njihovi roditelji i krsni kumovi, koji su uz harmonij kantora Saše Fogaraši te gitaru Janeza Jelena oduševljeno pjevali. Djeca skoro svi polaze školsku vjeronauku, a naročito u toplijim mjesecima dolaze i na svetu misu. Poželjno bi bilo, da nastave sa tom praksom i poslije svete pričesti.

Propovjednik je mlade podsjetio na junački primjer indijskog svećenika i salezijanca Tom Uzhunnalila, koji je kao jedini katolički svećenik radio u Jemenu kao duhovnik milosrdnih sestara svete Majke Terezije. 4. marta/ožujka su samostan napala četiri naoružana zamaskirana muslimanska terorista, koji su okrutno ubili 16 ljudi, među njima i četiri časne sestre. On bi mogao pobeći, ali se je vratio u kapelu, da bi spasio Presveti Oltarski Sakramenat pred obeščašćenjem. Tada su ga nasilnici uhvatili i odveli u zarobljeništvo, kao i jednu časnu sestru. Pronio se glas, da su ga Isilovci na Veliki petak razapeli na križ. Ipak se ta vijest pokazala netočnom. Uz posredovanje pape Franja i omanske vlade pušten je na slobodu na blagdan Imena Marijina 2017. On je zahvalio svima na pomoći i ustvrdio, da su mu davali hranu te da ga nisu mučilo. Posjetio je također svetoga oca Papu i posebno mu se zahvalio.

Ovaj istiniti primjer nas uči mnogo stvari. Jedna od njih jeste, da je taj pobožni salezijanac riskirao svoj život, da bi spasio Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu među neprijateljski nastrojenim narodom.

Kakva je pak naša pobožnost do Isusa? Dali mu se poklonimo, kad prolazimo pored crkve, gdje usamljen stanuje? Dali čuvamo njegovu prisutnost u našem srcu, da nam ga ne ugrabe teroristi – grijesi? Dali dolazimo na svetu pričest čistim srcem? Kad smo zadivljeni nad bezgraničnim junaštvom oca Toma, možemo se postidjeti, da smo tako nemarni u ljubavi prema Isusu. Potrudimo se, da ga barem svake nedjelje posjetimo na svetoj misi. A budimo i apostoli euharistije poput oca Toma i pobožnih sestara Majke Terezije: oduševimo i druge za ljubav prema Isusu.

A taj događaj ima za nas još jednu važnu poruku: Isus svojih prijatelja nikada ne ostavlja. Kada su svi već oplakivali Tomovu strašnu smrt, procurila je vijest, da nije umro nego živi – i njegovi brojni prijatelji su sve učinili da ga spase. Isus je s nama uvijek, a naročito onda, kada patimo, kada smo usamljeni, u depresiji i satrvenosti. Zato u porazima mi kršćani ne smijemo gledati poraz, nego mogućnost novog početka.

Još jednu stvar možemo naučiti od časnih sestara i svećenika Toma: ne smijemo odmah ustuknuti, kad nam se na put spriječe poteškoće i prepreke. Moramo odvažno da ih svladavamo, počevši od poteškoća sa učenjem, onda u zaljubljenosti, pa onda u neslaganjima sa okolinom. Po tome se ravnajmo po Tomovom načelu: „Neka Bog blagoslovi sve, također moje otmičare, jer su mi učinili za moju dušo mnogo dobra i približili me muci Isusovoj za spasenje besmrtnih duša.“

Toma su otmičari na silu oteli – a ima mnogo mladih, koji od svoje volje srljaju u propast misleći samo na ono, što će reći njihovi pokvareni drugovi, a ne ono, što žele dobri odgojitelji i dragi Bog. Klonite se stoga lošeg društva: onih, koji ružno govore, psuju, piju, puše ili se drogiraju te žele i vas zavesti na krivi put, koji je put đavla; a taj je put opasan i završava sa paklom, jer „tko sa đavlom prije podne tikve sadi, poslije podne mu se o glavu razbijaju.“

Nasljedujte malog Dominik Savia, koji je sa sedam godina odlučio: Moji će prijatelji biti Isus i Marija. Često ću se ispovijedati i pričešćivati. Ako želite napredovati u lijepom kršćanskom životu, nije dovoljno pristupiti samo na prvu ispovijed i pričest: očišćavajte vaše duše u iskrenoj ispovjedi i nadalje te često pristupajte stolu anđeoskom jer po Isusovim riječima: „Tko uživa taj kruh ima vječni život.“