USKRS 2022

Ovih dana, dok u direktnim prenosima pratimo rat u Ukrajini, imam već poznat osećaj iz vremena pandemije, a to je osećaj nemoći. Šta znači nemoć? U svakodnevnom govoru uglavnom znači nedostatak sposobnosti ili snage suprotstaviti nečemu ili učiniti nešto. U vreme COVID-a nismo mogli puno toga učiniti; jedno vreme nismo mogli slaviti ni svete mise u našim crkvama; nismo mogli nigde ići; nismo mogli posetiti svoje najmilije; nismo se mogli oprostiti od umirućih rođaka i poznanika. Tako je moja sestra umrla od COVID-a u bolnici, daleko od najbližih. Otišla je na ispitivanje, a  dovezena je kući u urni. Bili smo bespomoćni.

Ovako se isto i sada osećam u vezi sa Ukrajinom. Nemoćan sam, iako bih jako želeo vikati u uši svakom političaru: čemu ovako mnogo patnji, čemu toliko oduzetih ljudskih života?! Trideset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, sada je uništeno što je stečeno u razvoju tokom tih trideset godina. Čemu?! Također bih želeo reći crkvenim poglavarima da je nacionalizam, želja za vlašću i služenje političarima – ispod svake kritike, da nije po nakani Isusovoj i da nije evanđeoska praksa. Ali, ja sam nemoćan!

Nažalost, nisam jedini s tim osećajem. Mnogo je nas u toj situaciji. U vremenu korizme, i ne samo sada, ali sada možda više nego inače, možemo doživeti dramu Isusove nemoći na Kalvariji i na križu. On, usamljen, bespomoćan, napušten, nije osećao čak ni blizinu svoga Oca. Uzalud su ga oni oko njega nagovarali da učini neko čudo, da siđe s križa, on je samo tiho podnosio što ga je snašlo. Njegova se nemoć pretvorila u smrt.

Ali, ta nemoć nije bila slabost nametnuta Isusu. To je dragovoljna nemoć iz ljubavi; iz njegove ljubavi prema nama, koja je proizašla iz njegove ljubavi prema Ocu. Najbolji lek za nemoć jeste ljubav. Ljubav, koju je Isus svedočio kroz svoj život, koja se ispunila na križu i koja je udahnula život u mrtvo telo Isusa na dan usrksnuća.

Uskrsnuće je konačni obračun sa nemoći. U uskrsnuću je sve moguće: ljubav prema neprijatelju, podnošenje zla, prevladavanje zla i ostvarenje konačnog božanskog plana. Rođeni smo za život, a ne za smrt; rođeni smo za dobro, a ne za zlo, ne za služenje vlastima greha.

Čak ni u takvom đavolskom ratu ne smemo izgubiti konačni smisao našeg kršćanskog poziva: živeti u ljubavi i okušati snagu uskrsnuća već u ovome svetu.

Lepo je videti neverovatnu saradnju koju ostvarujemo kako bismo pomogli izbeglicama iz Ukrajine. Dobro je i da se toliko molimo za mir. Činimo to nesebično, s čistim srcem i s radošću.

Međutim, postoji još jedno značenje nemoći koje se očituje u fizici. Naime, naš stvoreni svet ima osobenost da u njemu tela – u nedostatku vanjske sile (interakcije) koja deluje na njih – zadržavaju smer svog kretanja. Jednostavno rečeno, promena dolazi tek kada neka vanjska sila deluje na telo.

To je nekako prisutno i u našem kršćanskom životu: sve bi ostalo po starom, nepromenjeno, da nema vanjske sile koja utiče na nas. A ta vanjska sila je milost Božja u uskrsnuću, koja nas neprestano poziva na promenu.

Ta milost Božja, njegovo delovanje, ne može činiti čuda ako mi to ne želimo ili ne vidimo. Ne kaže Evanđelje uzaludno za Nazarećane: „I sablažnjavahu se zbog njega. A Isus im govoraše: ’Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.’ I ne mogaše onde učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj neveri.“ (Mk 6,3-6)

Izađimo iz svakodnevne nemoći i nevere! Budimo hrabri i odvažimo se da budemo bolji! Nemojmo reći da je to uvek bilo tako, jer to nije istina. Nije uvek bilo tako, bilo je boljih vremena, ali bilo je i gorih. Jedno je sigurno: nema vremena u kojem ne bi delovalo uskrsnuće, tačnije uskrsli Krist, samo je pitanje želimo li mi promenu na bolje?

U ovim danima pripremimo se za Kristov dolazak, dolazak k nama, u naš svet, kako bismo još bolje uočili dejstvo te sile na nas, i čuda njegovog dolaska u našem svakodnevnom životu.

Zato Vam želim blagoslovljen Uskrs.

+ Ladislav SVD