Dan posvećenoga života 2.II.2018 u Mužlji

Danas slavimo dvadesetitreći put dan posvećena života i apostolskih zajednica. Kao što su Isusa prikazali njegovi roditelji, tako smo se i mi, redovnici, posvetili Bogu.

Svečana sveta misa u Mužlji je počela sa blagoslovom svijeća, a predslavio ju je salezijanac Janez Jelen, a sumisili su subraća Stojan Kalapiš, te Stanko Tratnjek, kao i verbita Elias Ohoiledwarin. Isusovci otac Sóti János i brat Novák Vince nisu bili nazočni zbog bolesti. Prisustvovale su pak časne školske sestre notredamke Alix M. Csúszó, Julianna M. Koncz, Bernadette M. Halász, Gizella M. Rácz i Cecilia M. Szabó.

Siromaštvo i zajedništvo

Prošle smo godine obilježili prvi Svjetski dan siromašnih koji je proglasio papa Franjo. Na početku svoje poruke za taj dan on je istaknuo riječi Prve Ivanove poslanice: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1Iv 3,18). Upravo bi redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu trebali ove riječi osjetiti kao osobni poziv i poziv svojim zajednicama da se djelatnom ljubavlju približe svakom siromahu i svakom čovjeku u potrebi. Na početku je takva djelovanja uvijek vjera u Isusa Krista koji „sam sebe oplijeni“ (Fil 2,7). Tu misao tumači apostol Pavao pozivom: „Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu“ (2,5). Zavjet siromaštva i odluka da se žive evanđeoski savjeti bitni su čimbenik nasljedovanja Krista. U Kristu, pak, ova odluka potaknuta je ljubavlju prema ljudskom rodu. Slično se i nasljedovanje njegova siromaštva ne može ostvariti bez osjećaja i stava solidarnosti prema svakom čovjeku, osobito onom u potrebi.

U svojoj poruci papa je upozorio i na to da je u povijesti bilo razdoblja „kada kršćani nisu u potpunosti poslušali taj poziv i kada su dopustili da ih zarazi svjetovni način mišljenja.“ To isto se može ponekad primijetiti i kod Bogu posvećenih osoba. Stoga valja uzeti k srcu ovu brigu za siromahe i sve osobe u potrebi. Ova briga bi morala dovesti do pravog i dubokog susreta sa siromasima, a i do susreta sa Isusom Kristom. Ovakav način života, solidaran sa siromasima – kaže papa – donosi „radost i mir duše jer dotičemo vlastitim rukama Kristovo tijelo.“

U Indoneziji ima mnogo duhovnih zvanja

Poslije svete mise smo otišli u dječački internat Emaus, gdje smo imali razgovor o smislu današnjeg praznika; u ime fokolara pridružio nam se i László Gyuris.

Zanimljive stvari o redovnicima i redovničkim zajednicama nama je ispripovjedio otac Elias. Rekao je, da tamo ima jako mnogo zvanja i to ne samo kod verbita, nego i kod drugih redovničkih zajednica. Zanimljivo, da su redovničke zajednice shvatile – već po uputama mudroga pape Benedikta XV. – da je treba potaknuti toliko domorodačkih zvanja, da neće biti potrebna pomoć iz Europe. Tako se i dogodilo. Najprije su dolazili redovnici i redovnice u misije iz Europe, i imali tamo sve vodeće položaje. Poslije su te položaje prepustili urođenicima, što je urodilo prilagođavanju njihovoj kulturi naročito poslije Drugog Vatikanskog sabora. To je bilo pozitivno i stoga, jer su iz mnogih zemalja protjerali strane misionare. Zato sada na primjer verbiti iz Indonezije dolaze u pomoć verbitima u Mađarskoj, gdje ima malo zvanja – a tako uspijevaju i neke druge zajednice, na primjer salezijanci, koji primaju pomoć iz Vietnama i Indije. Možda je jedan razlog za bujanje zvanja i jednostavan, siromašan način ondašnjeg života, koji je prikladan i za življenje zavjeta siromaštva u redovničkoj zajednici.

Odličnu večeru kod otaca salezijanaca su pripremile vrijedne mužljanske kuharice.

Na kraju susreta smo zahvalili Bogu za lijepi dan duhovnosti uz želju, da naše redovničke zajednice Bog obdari novim duhovnim zvanjima.