Homilija

Dragi brate Slavko, kojeg je Sveti Otac imenovao subotičkim biskupom!

Draga braćo i sestre u Kristu!

Zbog čega se posvećuje jedan biskup?

Ne moramo dugo razmišljati o teorijskom odgovoru. Svojim današnjim posvećenjem ulaziš u zajednicu potomaka apostolskog tela. Postaćeš biskup, apostolski naslednik, kome je dobri Bog poverio deo opšte Crkve. Biskupi Crkve čine jedno telo. To telo naslednik je tela apostola, koje u jedinstvu sa Svetim Ocem, nosi puninu moći primljene od Krista. Vredi se malo zadržati na suštini ove misli i na njenim praktičnim učincima. Šta znači punina moći primljene od Krista?

Valja obratiti pažnju na tri vrlo važne stvari:

1. Ko postaješ?
2. Koji delić Crkve Ti je poveren?
3. Šta je Tvoj zadatak?

1. Ko postaješ?

Naš Bog, koji Te je ređenjem za đakona a zatim i za svećenika obdario svojom blagodaću, sada nastavlja da te daruje, i daruje Ti blagodat biskupskog ređenja. Sigurno si u svom svećeničkom životu iskusio da ova blagodat nije samo dar, već i stalan zadatak. Nisi zaslužio dar blagodati koju danas primaš u posvećenju, niko od nas je nije zaslužio. To je besplatan dar Božji. Taj dar se nadovezuje na Tvoja dosadašnja iskustva, na Tvoju ličnost, i iz toga Duh Sveti želi da iznese do sada nepoznate i skrivene vrednosti pomoću kojih trebaš služiti onima koji su Ti povereni, tako da im osiguravaš hod Kristovim putom. Tako dar milosti vrlo brzo postaje zadatak. Ovu blagodat ne primaš da bi je zadržao za sebe, već da živeći s njom služiš svom stadu. Suočićeš se sa novim izazovima, ali mnogo toga će ostati isto: Tvoja snaga i slabost, nećeš biti boljeg zdravlja. Ali ono što može biti bolje jesu Tvoje oči, uši i srce. Moraćeš jasnije videti bol Tvojih, radost, tugu, strepnju, čuti njihove često neizgovorene brige, nesigurnost, beznađe i – obratiti im se svim svojim srcem.

Ali biskupsko ređenje ne čini Te samo članom apostolskog tela. Isus, Učitelj, stavlja Te na konkretno mesto da upravo ovde budeš dobri pastir poverenog Ti stada. Bog Te je izabrao za nadpastira veoma zanimljive partikularne Crkve, delu opšte Crkve.

Kako se izboriti s ovim zadatkom? Današnja čitanja, koja si Ti sâm odabrao, pokušaće nam pomoći u tome. Sačuvaj mladost svoje duše, pozitivno iskustvo današnjega dana koje daje radost i mir, jer znaš kome služiš, ko je Tvoj Učitelj, ko Ti daje ovu misiju, a da je nisi zaslužio. Veliku ulogu u tome igra lični odnos sa Isusom, Učiteljem koji nas je pozvao i poslao u svet. I budi otvoren za Duha Svetoga! Jer « Duh Sveti je uvek ‘pokraj nas’ da bi nas podupirao kako ne bismo pali, da bismo išli naprijed i sačuvali mladost.” (Papa Franjo, 28.05.2019.).

Dakle, važno je da i dalje neguješ svoj odnos sa Učiteljem, da se učiš od Njega u svim situacijama, ali znamo istovremeno da nam Bog daje i ljudske odnose u kojima možemo iskusiti Njegovu ljubav. Neka u Tvom životu bude ljudi koji se brinu o Tebi gledajući Te očima Učitelja – Krista, koji stoje uz Tebe i vole Te.

2. Koji delić Crkve Ti je poveren?

Svoju dužnost obavljaćeš u lokalnoj Crkvi, ovde u Srbiji, koju dobro poznaješ i u kojoj već decenijama služiš kao svećenik. Vidiš da je ova Crkva u povojima, da tek što je rođena, iako često mislimo da je skoro na samrtnoj postelji. Iz dana u dan Crkva želi da se rodi ovde, želi da se izgrađuje, sada već pod Tvojom kontrolom. Crkva je na ovim prostorima prešla dugačak put, više od hiljadu godina, videla je i doživela mnoge stvari, čiji se tragovi i danas mogu videti. Ova lokalna Crkva živi ovde od davnina, još od vremena kada su svi bili samo kršćani, istočnog ili latinskog obreda, kada pridevi, pravoslavni ili katolički, još nisu bili upotrebljavani.

Prošlost takođe utiče na sadašnjost i oblikuje naš identitet. U ovom procesu formiranja našeg identiteta moramo zadržati ono što je naša naročita, katolička, kršćanska samosvest ovde, na ovim prostorima, sada, u ovom istorijskom trenutku, čak i ako volimo da gledamo van svojih granica ka severu, zapadu, istoku ili upravo ka jugu. Ali mi smo ovde. Članovi smo Katoličke Crkve u Srbiji, sa svom našom različitošću koja nam daje bogatstvo, ali znaš i sam dobro, koja rađa i poteškoće. Ne možemo dozvoliti da nas nekoliko nedovoljno prosvećenih osoba gledaju kroz naočare drugih partikularnih Crkava.

Znamo ko smo. Ja sam Mađar, ti si Hrvat. I još mnogo drugih nacija se izjašnjavaju krišćanima na ovim prostorima. Ne odričimo se svog jezika, svoje kulture, to razvijajmo i podržavajmo po svaku cenu. Želimo da to održimo na životu, jer smo ovde rođeni, nismo migranti ili doseljenici, ovde imamo svoje korene. Ovo je naša domovina ili otadžbina. Istovremeno, moramo razmišljati i o onim mlađim generacijama koje su već zaboravile jezik svojih roditelja, svojih baka i deka: moramo doći i do njih.

Otuda potiče vrlo važan element Tvoje pastirske službe: zadatak da radiš za jedinstvo kršćana. U našem slučaju ovde u Srbiji, to ne znači izdavanje dokumenata, već se ogleda u svakodnevnom životu: biti dobar sa susedima, moliti se za jedinstvo i svedočiti o našem interesu za jedinstvo. Čak i ako ne vidimo baš naročite rezultate ili plodove naših poduhvata, iz dana u dan moramo živeti jedinstvo, pošto smo deo jednog društva i zajedno živimo i trpimo sve njegove različitosti.

3. Šta je Tvoj zadatak?

Evanđelje nam hita u pomoć. Isus, kao i obično slikovito upoređuje živote svojih učenika sa dve važne svakodnevne stvari: Vi ste sol zemlje, Vi ste svetlost sveta.

Svetlost unosi svetlo tamo gde je tama i pokazuje šta je Božja namera sa ovim svetom i čovekom u njemu. I On to uvek čini prikladno i primamljivo, u skladu sa stanjem života kojeg pronalazi uronjenog u ropstvo tame i straha. Pastoralna konstitucija Drugog Vatikanskog sabora to izražava ovako: „Radost i nada, žalost i strepnja ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i strepnja takođe Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu“ (GS 1,1). Ovaj odjek takođe znači: da živim u harmoniji sa svetom, sa ljudima i da uvek zračim radosnu vest u konkretnoj situaciji. Rast je moguć samo ako je crkvena praksa u skladu sa životom. U jeku epidemije koronavirusa, dok saosećamo sa današnjim čovekom, gde moramo pronaći odjek mnogih boli sa kojima se suočavaju stotine porodica? Ulazi li tu svetlost koja leči strah? Želim Ti da budeš inovativan i da uneseš kreativno i isceljujuće svetlo tamo gde je tama.

Sol se koristila, ili se koristi i danas za očuvanje hrane. Dužnost nadpastira je da brine o kršćanskom životu, da ga čuva, da čuva čistotu učenja. Ali ako on suviše želi sačuvati stvari, ako pretera u tome, one će se skameniti i izgubiti svoju funkciju. Držati hranu dugo u soli, takođe nije dobro. Sol treba da daje svežinu i da osigurava da hrana bude ukusna, sočna, da se u njoj može uživati.

Međutim, sol se koristi i za isceljenje. Prvi pisani podaci o protivupalnom dejstvu soli datiraju od pre 3.000 godina pre nove ere, od egipatskih lekara. Hipokrit takođe pominje upotrebu soli u lečenju bolesti. Rimljani su takođe poznavali pozitivne efekte soli. Jevreji su novorođenče pomazivali solju kako bi se izbegle infekcije, a u srednjovekovnoj Evropi so se koristila i protiv trovanja i besnila. Ako u svojoj biskupiji želiš delovati kao sol, tada moraš zaceliti rane, ranjene ljude. Moraš zaceliti rane koje život nehotice izazove. Niko od nas ne prolazi kroz život bez ogrebotina ili rana. Često i mi sami nanosimo rane drugima. Svako od nas. Međutim, kao biskupi, imamo posebnu odgovornost da crkvena praksa leči rane koje život nanosi.

Milost, koju danas primaš, neka bude dakle stalni zadatak kojeg preuzimaš radi onih koji su Ti ovde povereni, u ovoj našoj često zamršenoj i složenoj stvarnosti; nosi svetlost tamo gde su zavladali strah i tama u srcima; i leči rane ljudi.

Bog neka Ti pomogne u Tvom pastirskom radu!