Susret redovnika u Mužlji 5. oktobra 2019

U subotu, 5. oktobra 2019, je bio susret redovnika odnosno Bogu posvećenih osoba, koji djeluju u Republici Srbiji. Sastanak je bio po prvi put u Mužlji, gdje već od 1965 djeluju sinovi sv. Ivana Boska – salezijanci.

Program je bio dobro smišljen, a završio je ručkom, kojim su nas sve častili gostoljubivi sinovi svetog Ivana Boska. Najprije je bilo okupljanje i kavica u dječačkom zavodu Emaus, zatim je uslijedilo predavanje o novim duhovnim pokretima u Crkvi, pa rad u grupama i plenarno zasjedanje. Nakon toga je slijedilo razmatranje uz klanjanje pred Presvetim, kada je bila i prilika – vidjelo se, da prekratka – za svetu ispovijed. Kruna svemu je bila koncelebrirana  sveta misa. Uslijedio je ručak tom istom zavodu.

Susretu je prisustvovalo oko sedamdeset članova različitih redovničkih zajednica i svjetovnih ustanova. Raspoloženje je bilo izvanredno – tako da smo se teško rastali poslije prijatnog druženja sa mnogim starim znancima.

Predavanje je održao župnik u Bečeju László Pósa. Eto glavnih misli:

POSVEĆENE OSOBE IZGRAĐUJU CRKVU KAO DOM I ŠKOLU ZAJEDNIŠTVA

a)      Crkva treba biti u trećem tisućljeću dom i škola zajedništva. (Ivan Pavao II.) Na tom putu je! Preko apostola i proroka, preko hijerarhijske i karizmatičke dimenzije Crkve. Jednom rečju preko Bogu posvećenih osoba, koji mogu biti hijerarhijske osobe /apostoli/ i karizmatičke /proroci/.
b)      Opis Bogu posvećene osobe nalazimo u pozivu bogatog mladića, koji je vršio sve zapovijedi vjerno od svoje mladosti. Ali Isus mu predlaže savršeniji put: put siromaštva. A mladić se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
c)       siromaštvo znači dakle velikodušnost, zajedništvo materijalnih i duhovnih dobara, poslušnost znači vršnje ne svoje nego Božje volje, čistoća: nenavezanost na neke osobe, što omogućava raširenje srce prema svima koji su u potrebi, naročito osamljenima, bolesnima, siromašnima i patnicima svih vrsti.
d)      Takvih je uvijek bilo puno u Crkvi. Crkva je inkarnirano evanđelje. U svecima živi Krist, u njima se proslavlja Krist, svaki svetac je jedna utjelovljena Riječ Božja, Reč evanđelja. Nađemo ih u svakom stoljeću: ranije se svakih deset godina rodio jedan pokret.
e)      U naše vrijeme ih je preobilno, ima puno apostola i proroka, pravi procvat! Svake godine, ili svake pola godine rađaju se novi. 1998. na Duhove pod svetim Ivanom Pavlom Velikim u Rimu bilo je više od sto novih pokreta i zajednica. 2006. Već više od 200. U početku je jedna osoba,  ta se posvećuje Bogu, krene da radi na Gospodnjoj žetvi, za par godina već ih je stotina i stotina.
f)       To su sveci današnjice, apostoli i proroci današnjice. U njima se proslavlja Isus. Ako ih upoznajemo, dajemo slavu Bogu, proslavljamo Boga, proslavljamo Krista. Ako govorimo o njima, onda navještavamo silna Božja djela, navještamo samog Krista, uskrslog Krista, jer on živi i djeluje u njima.
g)      Jedan od takvih novih pokreta je zajednica Cenacolo, a osnivačica je majka Elvira – Rita Petrozzi. Najviše vremena je predavač posvetio nastanku zajednice Cenacolo, koja se bavi preodgojem zavisnika od droga. Tu se stvarno vidi Božji prst, koji u pravom trenutku pošalje pravu osobu. Sestra Elvira se dugo dvoumila, kako i dali neka počinje takvo rizično poslanstvo. Kad je imala 72 godine, je sa obostranom bolju u srcu napustila dotadašnju redovničku zajednicu i Bog je po njoj osnovao novu.

Plenarno zasjedanje
Vrlo živahan je bio rad u grupama. Evo nekoliko zaključaka, koje smo čuli na plenarnom zasjedanju:

Danas je sasvim drugačije u našim obiteljima, nego ranije: mnogo je manje molitve i požrtvovnosti. U zajednici Cenacolo su mladi sami počeli dolaziti na molitvu, kad su primijetili, da to rade njihovi odgojitelji – makar to prvotno nije bilo u planu. Tada su uključili i taj vidik: pored razgovora, rada – i molitvu, koja je postala neodvojiv dio cjelovitog odgoja. Možda bismo trebali više svjedočiti i u obiteljima i u našim zajednicama sklad između molitve i našeg ponašanja.

Budimo kvalitetniji u našim zajednicama, a takvi budimo i prema drugima. Najprije moramo imati želju, te povjerenje u Boga, da će nam na tom putu on pomoći.

Mi moramo svakoga dana svjedočiti o posvećenom životu, o iskustvu našega susreta s Bogom – trebamo se davati Bogu i ljudima.

Svaki pa i najmanji čin učinjen iz ljubavi ima svoju vrijednost – pa makar je ljudi na priznali. Jedna muslimanka se dala krstiti, kad je vidjela nesebičnu ljubav časnih sestara, koje su se brinule za sve izbjeglice bez obzira na narodnost ili vjeru. To je i nama poticaj, da se žrtvujemo u službi Bogu i bližnjemu, sa glavnim ciljem za spasenje duša.