O svakome treba da se brinemo

Razgovor sa dr Német László SVD biskupom, povodom učešća na konferenciji o zaštiti maloletnika

Na četvorodnevnoj konferenciji u Vatikanu, koja je održana od 21.-24. februara, okupili su se predsjednici biskupskih konferencija, predstavnici istočnih katoličkih crkava, predstavnici većih muških i ženskih redovničkih poglavara kardinali, pozvani od pape Franje. Konferenciji je prisustvovao i dr Ladislav Nemet, SVD, biskup Zrenjaninski, predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda.

Crkveni mediji su sa skupa redovno izveštavali, ali čini se da u svetovnim medijima ovom događaju nije posvećeno dovoljno pažnje – barem ne u Srbiji. Dali to znači (i) to, da nas ova tematika ne dotiče?

Ne možemo reći da nas ne dotiče. Po meni, to zavisi od toga koliko su katolici u određenoj zemlji prisutni u društvenom životu, koju ulogu imaju, koliko ih ima. Ako smo tih dana pažljivo pratili međunarodnu štampu, mogli smo uočiti koliko je vesti objavljeno i pre početka konferencije, kolika su bila očekivanja, i kakvi su bili komentari nakon konferencije. Rekordan broj novinara, čak njih 670 se prijavilo za praćenje konferencije. Sada je bilo više predstavnika medija nego na sinodi o obitelji.

U Srbiji se o ovim temama javno puno ne razgovara. Ako se nešto i pojavi u štampi, uglavnom sutradan već nestane, bilo da je reč o nasilju u porodici, u krugu školstva ili crkve.

Većina vernika ovo smatra da je tabu tema. Osobno ih se ne  dotiče, osim toga to je veoma osetljiva tema, pa radije ne pričaju o tome. Dali je to ispravno?

Veoma je teško suditi o tome, jer kulturu sami stvaramo, u nju su utkani sistem vrednosti naših predaka, izazovi današnjice, moralna očekivanja. Nama su govorili da je nasilje tabu tema, da je to nešto sramno, o tome ne treba govoriti. Po meni, trebalo bi o tome najzad progovoriti! Puno je žrtava – i kod nas – koje bi trebalo izvesti iz njihovog teškog položaja. I što je još važnije, da počinioce tih zlodela izvedemo pred lice pravde, ili barem da ih udaljimo od rada sa mladima.

U ckvenim i svetovnim krugovima koliko je tabu tema seksualno zlostavljanje mladih? Kako se odnosi prema ovoj temi naše sveštenstvo, naša Biskupska Konferencija, i šta ste uočili u drugim regijama?

Večina naših sveštenika i biskupa je iz ove sredine, tu su rođeni. Sveopšti zadatak je da brinemo o svakom sa kim radimo, naročito da čuvamo maloletnike, jer oni su najranjiviji. U oblasti zaštite maloletnika od 2002. godine na snazi su veoma stroga pravila, sve su veća očekivanja. To se može uočiti u vaspitnom radu – naši mladi sveštenici su o tome učili u sjemeništima, ali starija generacija kao moja, nije.

Reakcija Crkve ima polazište pre svega u sopstvenim iskustvima, šta se događalo u Srbiji ili na području Biskupske Konferencije, (Biskupsku Konferenciju sv. Ćirila i Metodija čini ukupno devet biskupa iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i sa Kosova – prim. autora),  a sa druge strane primenjuju se uputstva dobijena iz Rima.

Dakle, kao što sam i rekao, još 2002. godine su počela da kruže razna dokumenta kojima se želelo skrenuti pažnja sveštenicima i biskupima na ovaj problem. Svaka Konferencija je trebala između 2012. i 2014. godine da formuliše svoje smernice, kako će postupati u takvim slučajevima. Nemile događaje ne možemo površno posmatrati, nego sa posebnom pažnjom treba da pomognemo žrtvama, da predvidimo i pomognemo kako će u budućnosti izbeći i  preduprediti takve situacije.

Kako se uopšte može pripremiti za ovakvo jedno savetovanje? Mislila sam na duhovnu pripremu, ali i na pronalaženje žrtava seksualnog nasilja i na to kako ih privoleti da o tome pričaju.

Kada je papa Franja objavio temu i vreme održavanja ove konferencije, od organizatora smo dobili jedno pismo, u kojem nas papa Franja moli da pronađemo i porazgovaramo sa jednom žrtvom. To je moguće samo u slučaju da se desio takav događaj, da je okončan istražni postupak, da je potvrđeno da su žrtve zaista bile zlostavljanja od strane crkvenog ili sveštenog lica.

U Srbiji smo imali jedan takav slučaj, nije bilo teško pronaći osobu koja je o tome svedočila tokom postupka, neko ko je prihvatio da pod svojim imenom ispriča šta se desilo i na osnovu toga su i osudili sveštenika. Pronalaženje te osobe je bilo lako, ali bilo je puno teže razgovarati sa njim, ponovo preživeti tu patnju, shvatiti, šta se dogodilo i kako, zašto se uopšte moglo dogoditi i zašto se to decenijama zataškavalo, trpelo.

Druga veoma važna stvar u pripremama je upoznavanje sa dokumentima sa kojima su se i ranije bavile Sveta Stolica  i naša Biskupska Konferencija. O ovoj temi inače postoji veoma bogata literatura, ne samo naučna, već i crkvena. U Sjedinjenim Američkim Državama, u Nemačkoj se na puno višem nivou obrađuje tema, sa njom se bavi cela aparatura, pravnici, određeni stručnjaci se isto tako uključuju. Mi smo mala konferencija, ne možemo dostići nivo, kako oni rade, ali imamo mogućnosti za pripremu.

Nama, koji smo kroz crkvene medije pratili tok konferencije, čini se da ste pratili veoma strogo utvrđen program rada. Šta bi ste izdvojili?

Na svakom velikom crkvenom skupu se strogo prati utvrđen program. Programima, naročito koje organizuje Sveta Stolica, najbitnije je da prisustvuje i papa Franja. I sada je čitavo vreme bio prisutan. Svakom učesniku je moralna obaveza da od sebe pruži po mogućstvu najviše. Rad se odvijao i pre i popodne po plenumima. Pored plenarnih sednica bilo je i razgovora po grupama. Ukupno 193 učesnika je bilo raspoređeno u jedanaest – engleskih, italijanskih, španskih i francuskih – jezičkih grupa i te grupe su svako veče podnosile izveštaj o radu tokom dana. Polako, ali iskristalizovale su se teze, koje su se pojavile skoro u svakoj grupi. Na osnovu toga smo znali, kuda sve to vodi i kasnije su se te teze pojavile i u završnom govoru papa Franje.

Gospodine Biskupe, vi govorite nekoliko jezika, u kojoj grupi ste vi radili?

Najviše grupa je bilo na engleskom jeziku, te sam se i ja priključio jednoj od njih. Bila je jako dobra grupa, šarolika, sa svih kontinenata je bilo predstavnika.

Papa Franja, koji je sve vreme prisustvovao savetovanju i liturgijskim događajima, uvek je zaštitnički naklonjen onima kojima je pomoć potrebna i posrnulima. Maloletnici, deca, su najranjivija grupa, njihova zaštita je bez svake sumnje najbitniji zadatak ne samo Crkve, nego i celokupnog društva. Koji su konkretni rezultati konferencije?

Prateći izveštavanje medija – pritom mislim na svetovne medije – stekao se utisak da je prvi put organizovan skup na ovu temu i ovim povodom. A kao što sam rekao, od 2002. godine neprekidno su izdavani dokumenti u ovoj tematici. Imamo puno dokumenata, puno pozitivnih stvari se dogodilo po ovom pitanju. Sažimanje svega toga jedan je od rezultata konferencije. Drugo, polazeći od tih dokumenata, formulisani su i novi koraci. Nešto što je veoma bitno, je zahtev da se sudski postupak što je najbrže moguće i efikasnije okonča protiv osobe koja je u ovakvim slučajevima prijavljena kao počinilac. Delimice zbog žrtava, a delimice i da se što pre rasčisti sumnja.

Postoji inicijativa da se na nivou biskupskih konferencija formiraju neki sudovi. Veće i jače konferencije to mogu rešiti, jer imaju puno stručnjaka, ali i materijalnih sredstava. Manje konferencije međutim, nisu u mogućnosti. Katolička crkva je jedna velika solidarna zajednica, Kristovo telo, pa se mogao čuti i predlog, što je Sveti Otac i prihvatio, da se osnuju mobilne grupe –  „task force” kako kažu amerikanci,- koje bi sačinjavali stručnjaci i posećivali bi manje biskupske konferencije da bi pomogli pri izradi osnovnih dokumenata, utvrdili redosled postupaka, i ako se pojavi konkretan problem, da pomognu pri obradi.

Kada se mogu očekivati i kod nas konkretni koraci?

Mi smo Svetoj Stolici 2014. godine poslali naše smernice. U tome bismo mogli menjati samo toliko, što bismo sve postavili na jedan sajt koji bi izradila konferencija za svaku župu, sa ciljem da bi žrtve koje žele da obelodane nasilje saznale kome da se obrate. Opšte je poznato, da su žrtve i do sada mogli da se obrate lično biskupu ili svešteniku u koga imaju poverenje koji će proslediti dalje informaciju.

I nadalje želimo da ostanemo otvoreni, organizovaćemo i obuke za naše sveštenike. U Zrenjaninskoj Biskupiji to ćemo svakako učiniti, sa ciljem da sveštenici posvete više pažnje tim stvarima. Kod nas u Srbiji, hvala Bogu, nije bilo puno ovako karakterisanih slučajeva, ali veoma je važno da se ne desi ni jedan.

Na koji način može Crkva da pomogne onima, koga su kao maloletnike seksualno uznemiravala sveštena lica? Dali možemo da ih ohrabrujemo da mogu da računaju na nas, da imaju svoje zasluženo mesto u zajednici, da su nam i oni važni?

Pružanje pomoći može početi onog trenutka kada nam se neko javi da su ga sveštena lica ili lica, koja rade u Crkvi, uznemiravali. Kada je na kraju jednog postupka dokazano da je osumnjičeni zaista učinio to zašto ga maloletnik optužuje, dolazi do osude zločinca i pomoći žrtvama, nezavisno od toga, kada je to delo učinjeno. Po želji i potrebi žrtve Crkva, ili retko, počinilac može plaćati terapiju pomoću koje bi se oslobodio trauma. Svaka zajednica je otvorena prema ovih žrtvama – ako ih ima – , tu ne vidim nikakav problem. Veći problem je, što žrtve često zbog traume, razočarenja, loših iskustava, ne žele da učestvuju u crkvenom životu. Veoma je bitno uzajamno razumevanje žrtve i predstavnika crkve.

U današnje vreme sve se više dešava da se neko, možda zbog osvete, optuži za ovakvo delo. Kako možemo prepoznati ovakve slučajeve? Kakav stav treba da zauzmu vernici prema nedokazanim  slučajevima?

Nažalost postoje osobe, koji da bi sebe istakli ili iz osvete, lažno optuže druge. Događa se da se neki ljudi u službi crkve ne ponašaju dovoljno mudro, što daje priliku za svakojaka nagađanja. U našoj biskupiji je bio jedan slučaj, kada je jedan sveštenik osumnjičen. U takvim situacijama je najvažnije da biskup uz pomoć svojih saradnika obavi kanonsko ispitivanje: razgovara sa ljudima, sa svima ko god je čuo ili pričao nešto, ispita sve okolnosti i šta se zaista dogodilo. Treba ispitati žrtvu i naravno svešteno lice koje se optužuje. Na kraju tog postupka se može tek doneti sud koji dokazuje da je nešto učinjeno ili nije. U našem slučaju se ispostavilo da – hvala Bogu – nije bilo reči o seksualnom zlostavljanju maloletnika. Na žalost, u slučaju ovakvih optužbi one se ne mogu više „povući”. Ako se dokaže krivica, onda je manje-više rešen problem. Međutim, ako se ne dokaže, onda je lažnu optužbu veoma teško oprati sa osobe koja je time obeležena.

Svakome preporučujem da bude veoma obazriv, da iskreno i odgovorno barata sa ovakvim informacijama. Ohrabrujem svakoga, ko je žrtva ili poznaje žrtvu, da se javi. Nikako ne primenjujemo metod, da odmah iznesemo sve u javnost i da tek posle prijavljujemo eventualnog počinioca nadležnim crkvenim licima.

U ovom slučaju u Zrenjaninskoj Biskupiji utvrđeno je, da je pomenuti sveštenik zlonamerno i lažno optužen. Na koji način može Crkva da se obrati onima koji lažno optužuju? Imamo i jedan svež primer iz Vatikana, što ja izazvalo pažnju javnosti, vodi se postupak u kojem je nekadašnji rizničar u prvostepenom postupku osuđen za pedofiliju.

Postoje raznolike mogućnosti. U svakom slučaju pri korak je istraživanje. Prema crkvenim propisima za vreme istražnog postupka osumnjičeno crkveno lice – ne mora biti sveštenik, može to biti vjeroučitelj ili neko drugo svetovno lice kome je crkva poslodavac, ne može javno da bavi sa mladima. Ako se dokaže krivica, u zavisnosti od težine učinjenog dela, izriče se kazna. Za sveštenika je najveća kazna njegova laicizacija, njegovo isključenje iz službe, a za svetovno lice raskid radnog odnosa. Pored ovog, u skladu sa domicilnim zakonodavstvom, obavezni su da sarađuju sa policijom i tužilaštvom. U nekim zemljama ovo se u samom startu zahteva, a kod nas u Srbiji samo u slučaju dokazane krivice.

U svakom slučaju najbitnije je zaštititi integritet i dostojanstvo žrtve. Međutim, moramo biti obazrivi i ne možemo verovati samo žrtvama. Pomenuti australijski slučaj je zanimljiv, jer kardinal, ako se dobro sećam, između 2001. i 2002. godine celu godinu nije radio, jer je već tada želeo da  obelodani ceo slučaj. Krivično delo za koje  su ga sada osudili, tada nije ni postojalo u policijskoj evidenciji. Kasnije je uvršten, i veoma je neprijatna situacija, jer se vodi da ima dva svedoka, od kojih je jedan pre tri-četiri godine perminuo usled prekomerne doze heroina. Jako je neobičan slučaj, videćemo kako će se okončati.

Da li se borba protiv zlostavljanje maloletnika u katoličkoj Crkvi razlikuje od sličnih akcija drugih društvenih čimbenika?

Katolička crkva je, ako se ne varam, jedina globalno-svetska organizacija, koja je spremna da se suoči sa ovim problemom na svetkom planu, u celoj svojoj organizaciji. Statistika nije uvek verodostojna, ali upoređujući najčešća mesta događanja ovih krivičnih dela – uznemiravanje maloletnika, njihovo seksualno zlostavljanje – predstavnici katoličke crkve su daleko iza ostalih. U Srbiji kao i u celom svetu, najviše slučajeva se pojavljuje u porodici, u školama, u sportskim klubovima. Trebamo se stideti, što se ovako nešto može dogoditi i u katoličkoj crkvi, jer i samo jedan slučaj je strašan.

Fotó: Vatican Media